Šarene dimije i brkati ljudi

Kad sam bio mali, mogao sam ispostiti čitav ramazan. Jest’ da mi je to nana nešto našila, al’ kako ona kaže pika se, al’ da ne govorim ikome o tome.

foto: @shizika7

Našivala je nana vala i dva-tri puta na dan, meni bilo dobro. Pomislim bolje postit’ neg’ ne postit’, sve dok je mama nije skontala šta radi.

Sutradan mama kofol ne umije našiti, a ja gladan, rumen i zadihan kući došao…

Haj reko da malo upalim tv ne bil’ mi misli pobjegle, kad na tv-u Pokemoni. E reko Eš Kečame, s tobom u avanturu idem do iftara. Bilo bi to sve super da on na pola epizode nije halapljivo jeo onaj rižoto. I šta ću, tu se omrsim i batalim…

foto: @ziqaemir

Nastavio sam ja ustajati na sehure, bilo mi zanimljivo u po noći gledat’ svjetla po mahali, a i vazda me probudi lupkanje tanjira iz kuhinje. Tu i tamo nešto čalabrcnem i onda nazad u krevet maštat’ o novom belaju koji ću sutra napraviti i vjerovatno dobiti batine.

U to vrijeme spavao sam kod nane. Tu je bilo moje sklonište od maminog strogog pogleda. Nestašnom dječaku skretali su pažnju kako ne valja psovati dok je ramazan. Ako već ne postiš, sakriješ se od postača dok jedeš ili pijes.

Jednom sam tetku prevario, rekavši joj da je puk'o top, žena se omrsila minutu pred iftar. Tu mi batine nisu trebale, ubrzo sam shvatio šta sam uradio i bilo mi je krivo. Poslije sam maksuz otišao na teraviju da molim Allaha da mi oprosti tu glupost i bilo mi je lakše.

Sjećam se da su mi pričali o nekim boljim vremenima, prije nekog rata, kako se kod nas u gradu poštovala tuđa vjera. Kažu dok je ramazan, nisi mogao vidjeti čovjeka druge vjere da pije kahvu u bašti ili ne daj Bože puši cigaru. To se radilo iz poštovanja prema komšiji, da ga ne ufati “ah”, pa da i on ne poželi čeifiti.

Najviše sam volio ići na iftare kod rodbine. Miris begove čorbe širio se kaldrmom i već uveliko nagovještavao dobro sijelo. Šarene dimije i brkati ljudi bili su u jednoj sobi, a mi djeca u drugoj. Njima je to bila prilika da se prisjećaju boljih vremena, a nama takmičenje ko će napravit’ veći zijan, al’ da niko od starijih ne skonta.

Od tog ramazana prošlo ih je još dvadesetak, a ja u glavi ono isto dijete. Radujem se iftarima, čurokotu u topi i mirisu begove. Jedino više ne pravim zijane, to su preuzeli mlađi rođaci. I dan danas sam u sobi sa djecom, nemam brkove za onu drugu sobu, a i sa njima stvaram neka bolja vremena.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.